Sayoko Kinoshita

Redateljica i producentica animiranih filmova Kinoshita je radila i kratke animirane dokumentarne filmove zajedno sa svojim partnerom Renzom Kinoshitom - "Made in Japan" (1972.), "Japonese" (1977.), "Pica Don" (1978.), "The Last Air Raid- Kumagaya"(1993.), "Ryukyu Okoku - Made in Okinawa" (2004.) za koje prima Grand Prix i mnoge međunarodne nagrade. Od kasnih 60-ih, radi na razvoju umjetnosti animacije, uključujući obrazovanje, istraživanje i promociju. 

1985. osnovala je prvi međunarodni dvogodišnji natjecateljski festival animiranog filma u Aziji, u Hirošimi pod pokriteljstvom ASIFA-e (Association Internationale du Film d'Animation), te je direktorica festivala od tada. Sada priprema 14. izdanje Hirošime 2012, koja će se održati od 23. do 27. kolovoza 2012.

Predavala je animaciju za audiovizualne stručnjake iz 41 zemlje u razvoju (u Aziji, Oceaniji, Africi, Bliskom Istoku i Srednjoj i Južnoj Americia) i držala je predavanja i radionice namijenje stručnjacima iz različitih područja.

Smatra da je animacija jedan od najučinkovitijih medija koji bi mogao biti koristan ne samo u razvoju određenih područja djelovanja, već i u rješavanju raznih društvenih problema poput ljudskih prava, mira, AIDS-a...
1994. Kinoshita je pozvan od UNICEF-a da napravi predavanje o značaju animacije u Orlandu. 2000. predstavlja japansku animaciju u u Mexico Cityju, Houstonu, Austinu i Sao Paulu. Također u 2000. ima radionicu i predavanje u Osaki na temu animacije i ljudskih prava.

Uz niz radionica i predavanja za profesionalce, veliki naglasak stavlja na održavanje radionica animacije za djecu, a bila je i predsjednica ASIFA Workshop Groupe (AWG) od 1997. do 2006.

Od 2006. do 2009. predsjednica je ASIFA-e, sada je dopredsjednica, predsjednica ASIFA-e Japan, savjetnica u Japanskom društvu za animacijske szudije, gostujući profesor u Osaki na Umjetničkoj akademiji, u Odboru je Joshibi sveučilišta za umjetnost i dizajn, predsjednica Joshibi sveučilištu za umjetnost i udruge Alumnae, predsjednica Međunarodne knjižnice animacije te predsjednica Studija Lotus. 

Dino Sato

Godine 1993., nakon diplome iz arhitekture na sveučilištu u Tokiju, primijetio je "dizajn nije važniji od arhitekture, tj. ukoliko nije zadovoljena osnovna bit arhitektue – posljedice mogu biti kobne."

Od tada je slijepo počeo vjerovati u animaciju koja te priveže za sjedalo i obuzme cijelog.

U animiranom fimu postoji sloboda kao u nijednoj drugoj umjetnosti – sve je moguće. Mogu se izraditi zgrade koje se ne mogu u stvarnosti i – funkcionirat će, imat će smisao, nisu ograničene stvarnošću. Kreacija tada dolazi do punog izražaja.

Tada je postao CG animator, završio je i taj fakultet te je od 1996. godine freelancer i radio je za niz produkcijskih kuća. Reprezentativni filmovi su TREEDOM (1999.), The Line Magic by Red & Blue (2006.) i Frog Box (2009.). Na 12. međunarodnom festivalu animiranog filma Hiroshima 2008., dizajnirao je plakate, majice, ulaznice i internetsku stranicu festivala.

Za "The Line Magic by Red & Blue" dobio je diplomu na festivalu BIMINI 2007 (Latvia) i preporuku žirija na Japan Media Arts Festival (Tokyo, 2007.). "Treedom" i "SCRAPLAND" ušli su u konkurenciju Annecyja, Cinanime, Anime Mundi, Animadrida i mnogih drugih internacionalnih festival. Bili su prikazani i u Bostonu i Parizu.

 Danas radi kao izvanredni profesor na Sveučilištu za umjetnost u Musashinou i  Sveučilištu za umjetnost i dizajn u Kyotu. Član je Međunarodne udruge animatora (ASIFA).

Dino Sato

Maya Yonesho

Rođena 1965. u Hyogou u Japanu. Animatorica koja stvara apstraktne animacije koje sinkronizira s muzikom, zvukom, krajolikom…

Studirala je vizualne umjetnosti, a nakon šestogodišnjeg rada s djecom vratila se studiju slikanja i konceptualnih medija te je radila kao animatorica na dječjoj televiziji.

Prvi apstraktni animirani film sinkroniziran s 13 jezika pod temom “možemo razumijeti jedni druge bez da razumijemo jezik” napravila je u Engleskoj na zamjeni studenata. Nakon diploma radi neavisne filmove s kojima osvaja nagradu za kulturu od Japana. Kao “obećavajuća” umjetnica radi dvije godine u Estoniji, po pokroviteljstvom Japana. Tamo je napravila zajednički film “Üks Uks”. Filmovi su bili prikazivani na niz festival i u niz muzeja diljem svijeta. Takođe radi razne radionice za animirani film. Predaje animaciju na Sveučilištu u Kyotu.

Daumenreise

“Wiener Wuast” bi je snimljen u Beču sa stvarnom pozadinom sa sličicom u ruci. Taj concept  kasnije je ponovila u niz gradova svijeta te je on postao njezin životni projekt. Nazvala ga je Daumenreise, a konačni film bi trebao biti onaj u kojem će se Zemlja pojaviti kao pozadina.